Graditeljska tehnička škola

Povodom stogodišnjice smrti Antuna Gustava Matoša naša Škola postavila je prigodni pano, a svi učenici su u sklopu nastave hrvatskog jezika imali sat posvećen tom književniku. Zajedno s nastavnicima hrvatskog jezika u prostoru školske knjižnice kroz PowerPoint prezentaciju upoznali su Matošev život i djelo, pročitali su nekolikom njegovih pjesama te pripovijetke Cvijet sa raskršća i  Kip domovine leta 188*. Uz pomoć nastavnice crtanja vještiji učenici izradili su Matoševe portrete. Zajedno s nastavnicom etike i školskom knjižničarkom učenici su posjetili njegov grob na Mirogoju te su se družili s Matošem na klupi u Zagrebu i Sisku. Na taj način smo u periodu od 17. do 21. ožujka sjetili se našeg slavnog pjesnika Antuna Gustava Matoša. 

KAKO MATOŠ VIDI HRVATSKU SA SVOJE KLUPE NA STROSSU

                Otvorih oči, umorne od neispavane noći provedene tulumareći sa prijateljima do zore, ustah iz kreveta te hipnotiziran ne shvativši da je mjesec već visoko na nebu uputih se prema gornjem gradu. Šetajući u svojoj pidžami, ne primjećujući pustoš gradskih ulica i trgova, osim, tu i tamo, iza nekih uglova opazivši psa lutalicu ili kojeg skitnicu kako pijan zaziva svoje voljene, nesuđene ljubavi ili izvikuje patničke uzdahe za boljim životom, polako i pun entuzijazma ubrzano sam koračao prema Gornjem gradu s ciljem da sa Štrossa pogledam Zagreb iz klupe Antuna Gustava Matoša. Bila je to proljetna večer, prohladna, a tamni krupni oblaci nagovještali su kišovitu noć. U daljini, mjesec i zvijezde obasjavali su cijeli Zagreb, a zraka mjesečine što je dopirala do nas, odsijavala se od Matoša i davala znakove kao da je on sada ovdje, živ. U jednom trenutku, opijen bojama, mirisima i zvucima, ispunjenih osjetila, iako svjestan sebe, pod cjelokupnim dojmom, upitao sam Matoša da mi kaže nešto o sebi što nitko ne zna. Na moje iznenađenje, on se pomaknuo, širom otvorio oči, protegnuo ruke iznad glave, i progovorio.

Ako zaista želiš da ti pričam o sebi, ono što će te zanimati, vjerojatno je moj život, međutim nije mi ni na kraj pameti deklamirati bilo šta o tome, ali mogu ti reći što vidim odavde. Moja biografija ispričana je već tisućama puta, ali moje stavove nitko ne primjenjuje na današnji svijet. Svi mi imamo različite poglede na stvari. Neki su krivi, neki pravi, ali s vremenom sve uskladimo da funkcionira najbolje za nas, no kad dugo promatraš ljude i prirodu s ovog uzvišenog mjesta, onda spoznaš cijelu, pravu istinu. Svaki čovjek ovdje ima neko svoje poslanje. Svaki dan nešto novo naučimo i nešto staro zaboravimo, svaki dan novi je kompromis, a svi se bore da što više dobiju, a što manje izgube. Od svega na svijetu, ovim ljudima najvažnija je sloboda. Sloboda mišljenja i akcije nekad je vladala ovim prostorima. Danas, gledajući odavde, vidim samo taoce iskrivljenih politika, društvenih normi, robove lažnih, pokvarenih ljudi i političara koji beskrupulozno uništavaju i manipuliraju narod i Hrvatsku domovinu. Promatrajući okolinu, ljude i život među cijelim svijetom što ga vidim, shvatio sam da dvije vrste ljudi koji žive na ovom svijetu, dobri i loši, nemaju većih razlika nego što je ta da oni loši bolje žive budni, uživajući u zemaljskim prolaznim stvarima dok oni dobri, lakše i mirnije spavaju te svoj život polažu u nadu u vječnost i život poslije ovog, međutim, Hrvati oduvijek imaju borbeno srce za slobodu i pravdu pa vjerujem da stvari neće ostati onakve kakve sada jesu. Neki ljudi, u svojoj patnji, smiju se i plaču jer u suprotnom, samo im suze ostaju. Čovjek mora djelovati ako mu se čini da nešto ide  krivim putem, pa makar ga to vodilo u smrt, jer ako svijet treba ostati onakav kakav jest, onda su mrtvi koji su pali za ideale i promjenu, pali uzalud. Danas se ljudi najviše oslanjaju na ono što im drugi kažu, a znanja koja im se usađuju na silu, potiskuju čovjekovu vlastitu spoznaju. Cijeli sistem ide za tim da stvori stereotipne robove spremne samo da slušaju, da prate i svoje duše liše samopouzdanja i samostalnosti te im time uskrati bilo kakvu inicijativu za bolje sutra. Mnogi mladi ljudi, stoje na granicama države i čekaju priliku kada će se spasiti i otputovati u bijeli svijet gdje se, svaki od njih, na naš ponos, izbori protiv jake, strane konkurencije i prosperira prije no što bi to uspio u svojoj domovini gdje mu se prilika trebala pružiti, a nije. Čovjekova uloga na svijetu ne ovisi o rasi, porijeklu, predispozicijama, materijalnim prednostima, imaginarnim ili umjetno izazvanim psihološkim uvjerenjima od strane manipulatora ili lošeg društva koje nas sputava da upoznamo sami sebe i budemo ono što jesmo, već od nas samih. Što vrijedi tolika mišljenja drugih razvijati u rasprave, ako ne bismo u to unjeli ništa što je naše, ništa što smo sami dokučili ili spoznali svojim umom, osjetilima i duhom. S godinama shvatiš kako stvari funkcioniraju ovdje. Mnogo ljudi koji zabadaju nos u tuđe živote, imaju najviše problema u svom i ne znajući ga rješiti, isticanjem i zamrsivanjem tuđih problema, te na taj način, ne osjećajući samoću u svojim, uživaju u tome jer osim njih, pate i drugi. U neuspjelom poduhvatu, ti bjednici osjećaju jad i samoću, te postaju još opasniji, a veliki ljudi, savjesni i pametni, osjećaju samo još veći poriv da se bore i uspiju. Nažalost, u ovom svijetu, a sve je češće, da svi oni koji se vode za onim što je moralno i pametno, nakon izvjesnog vremena u kojem pokušavaju osvijestiti ljude, postanu etiketirani ludim, budalastim i nesposobnima. Marginaliziranje sposobnih pojedinaca koji se bore protiv nepravde i učmalosti kriminala i neznanja, ovdje je sasvim uobičajeno. Podijeljenost i netrpeljivost među različitim svjetonazorskim blokovima, u ovako maloj zemlji, nanosi nam mnogo štete. Bijedno je današnje znanje nekih kvazi-intelektualaca, političara, novinara i drugih ljudi koji su dokaz da glupost nema granica, koje se kao marionete služe bilješkama svojih šefova, ne razmišljajući vlastitim mozgom i ne suosjećajući s vlastitim narodom.  Sloboda kida svoje lance kako bi stvorila nove i tražila još više demokracije, još više liberalnosti, još više slobode za sve pojedince ne znajući kakav usud to nosi svima nama. Ustaljena, neutaživa žeđ  ljudi za slobodom i potragom za još i tako u nedogled, put je u ropstvo neostvarivoj slobodi. Oduvijek, a posebno odavde, ponad cijelog grada, vidim mnogo mogućnosti za ispunjenje sreće i uspješnog života, čovjek samo mora željeti i tražiti te svu svoju energiju iskoristit do maksimuma. Sve će na kraju biti dobro, jer ako nije dobro, nije kraj. Nedavno su me morila egzistencijalna pitanja o smislu mojeg života na zemlji, ali s vremenom sam došao do odgovora. Ovdje, s ove klupe, čovjek koji ima otvoren um, dušu i osjetila, ako dugo promatra može vidjeti ono što mnogi nikada neće. Iako je to sve vrlo jednostavno, objasniti se ne može drugačije nego da svatko vidi, čuje i osjeti sam svojim vlastitim bićem. Nadam se da će u buduće, mnogo ljudi sjesti opet pored mene, porazgovarati i uživati na ovom mjestu i u ovom pogledu. U tom trenutku, sunce je zlatnim sjajem i toplinom izmamilo najljepše boje i mirise iz biljaka i drveća, vjetar je raznosio sparinu, nanoseći slatkasti miris vijesnika proljeća, Sava je tiho žuborila, sve više ljudi šetalo je gradom, čula se pjesma, pa u Zagrebu sve pršti od ljepote. A Matoš, miran i spokojan na svojoj klupi, gledajući u daljinu, iznad hrpe zgrada i kuća koje se prostiru niz laganu padinu, gledajući izlazak sunca ispod kojeg se na obzoru vidi isparavanje sinoćne kiše, a na ulicama užurbano hodanje ljudi na putu do posla, osluškujući škripanje tramvajskih tračnica i trube auta zbog gužvi na cestama, te uživajući doživljaj koji izaziva osjećaje sreće i ispunjenja svog životnog zadatka, da stražari nad cijelom domovinom. Pogledao sam ponovno u daljinu i pokušao se staviti u Matoševu kožu. Da, shvatio sam. To se mora doživjeti. Pogled u kojem Matoš uživa sa svoje klupe, pronikao je u suštinu našeg vremena, svu ispraznost, cijelu tajnu ljudske površnosti, umišljenosti, duhovnosti i sve moguće nedostatke kojih je čovjek nesvjestan. Oslikavao je srce, dušu i potvrđivao sve dvojbe tog velikog mislioca, možda jednog od rijetkih koji poznaje smisao ljudskog života uopće. Pogled je mogao značiti štošta, ali kao da je tiho, ali sigurno govorio: Pogledaj, ovdje se vidi, što je život!

Nema ništa na svijetu što ne bi imalo svoj odlučni trenutak, a hoćemo li savršeno spoznati i vidjeti, moramo uočiti i odabrati baš taj trenutak. Sav pod dojmom i na pragu katarze, naglas sam pomislio: Sve je ovo prolazno, proći će i ovaj dan, noć, proći će tuga, radost, napravda, život... Zar je nada u tome da sve prođe? U tom trenutku Matoš je okrenuo glavu i rekao: Ne, nada je u tome tome da poslije svakog kraja dolazi novi početak, a uvijek nam poslije svega, ostaje da svoja srca ispunimo najvažnijim od svih osjećaja, ljubavlju.

Autor teksta: David Pranjić 4.e